posljednje vijesti

14.04.2007

Kompletni redizajn stranica

opširnije ...

14.02.2002

Manje preinake na site-u

[1.4.2002] Manji redizajn stranica!

[8.7.2001] Kompletni redizajn sajta! -novi linkovi na web stranice s kulturno povijesnim sadržajima -sada i linkovi na znanstvene ( medicinske ) stranice -linkovi na korisne programe -ostali korisni linkovi...

[13.5.2001] Manji redizajn ovog web-site-a -neke nove knjige i slike (povijest medicine)

[8.3.2001] Stvaranje ovog Web-site-a!

opširnije ...

Korisne informacije

(u izradi)

POVIJEST MEDICINE U JUŽNOJ ISTRI U OKVIRU SVJETSKIH ZBIVANJA

MEDICINAE HISTORIA IN HISTRIA MERIDIANA EVENTIBUS ORBIS INTERPOSITA (POLAE MCMLXXXXVII)

Salus Populi suprema lex esto (Cicero, leg. IV)

Autor: Ivan Rudelić

Oduvijek i u svim granama ljudskih djelatnosti čovjek je želio dohvatiti ono što se teško dohvaća, ono što se teško pojmi. Znanje privlači ljudski radoznali duh, ali je znanost promišljena, ona je beskrajno polagana, staložena, a hipoteze, na koje se ona oslanja, moraju se podvrgavati racionalnoj analizi i sve se mora ispitati i opetovano pokusima dokazivati.

Čistu je znanost uvijek potpomagala i poticala radoznalost i želja za znanjem, dakle mašta. Da bismo znali, da bismo mogli shvatiti da nas je postojeće znanje dovelo na prag postojećih suvremenih spoznaja, potrebno je svakako dozvati u naš um slike iz povijesti, upoznati puteve i metode razvitka iste znanosti. Einstein je zaista davno znao da su intuitivna koncepcija i stroga objektivna znanost usko medjusobno povezane. Ovaj primjer znanstvenika govori nam o tome da ćemo mi uvijek stajati pred pragom posljednjih spoznaja, pa i onda kad mislimo da je čovjek dosegao konačnu stvarnost, koja u biti i nije realna. Prema tome, priroda se i ne može obuhvatiti posve odredjeno, ona ne dopušta da je u cijelosti oštro predočimo, ona čuva svoje tajanstvenosti i za buduće generacije istraživača.

Upravo je to nenadmašiva radost, koja nam se pruža u neprestanom, trajnom promatranju i istraživanju prirodnih pojava, jer su tajne beskrajno duboke, a nama je dopušteno da zavirujemo u te dubine bitnosti i pronalazimo trajno nova otkrića, nove vidike. I buduće će generacije istraživača imati slična zadovoljstva i mogućnosti otkrivanja svekolikih novih spoznaja. To je zaista potrebno, divno i čarobno! Razumljivo je stoga da temelj ovakvim razmišljanjima daje povijest, ta Magistra vitae. U heuristici povijesnog istraživanja postoje uvijek mogućnosti neiskorišćenih vrela, koja mogu pružiti nova saznanja i vidike, osobito kad su razmatrana na razini interdisciplinarnih znanosti, pa različite davne pojave iz arhivskih riznica nerijetko pokazuju odredjenu povezanost s današnjim društvenim pojavama. Mnogi su pisci, i to ne bez uspjeha, pisali o povijesti zdravstvene kulture pobu|ujući i retrospektivu o baštini ljudske civilizacije: tu spada povijest medicine koja ima svojevrsnu nedvosmislenu zadaću da, a posteriori, vraćajući se uspjesima kulture i znanosti, općenito i pojedinačno, univerzalno i ograničeno, daje značajni doprinos sintezi razumijevanja ljudske duhovne dimenzije i praktičnog djelovanja.

Jasno nam je da suština znanosti nije samo ono postojeće znanje, nego i postupak s kojim se postiže novo znanje i da u svakom kulturnom i znanstvenom zbivanju nalazimo i odrednice duhovne solidarnosti čovječanstva na temeljima istinskog mira, koji je, naglašeno, potreban upravo suvremenom svijetu. Pozitivni utjecaji me|unarodnih kulturnih odnosa vode upravo tom željenom miru na sceni uznemirene međuljudske stvarnosti. Ta je međuljudska solidarnost sadržana i u Ustavu Organizacije ujedinjenih naroda za prosvjetu i kulturu (UNESCO)(1). Univerzalnost humanizma stoga ne proizlazi iz neke apstraktne prirode, već na temelju priznate raznolikosti u međusobnim relacijama i u uzajamnom razumijevanju i suradnji. Tako univerzalnost znanosti, kao i saznanje povijesne zbilje i cjelovitosti ljudskih aktivnosti, sazdana je na sakupljenim pojedinostima. Sinteza pojedinosti nedvojbeno dopunjuje univerzalnost, pa stoga i regionalna povijesna zbivanja zacijelo mogu doprinijeti ukupnoj cjelovitosti razumijevanja na širem planu ljudskih ponašanja.

Pisati o povijesti medicine, koliko god to bilo privlačno, nije lak posao, jer se samo ponekad ukazuju prilike da se može dati neka osobita heuristika. Povijest medicine je svakako integralni dio opće kulturne povijesti pa ju je stoga potrebno prikazati unutar tijeka ljudskih zbivanja. Bez sumnje, i manjkavi prikazi i zaključci pokazuju se vrijednima i poticajnima, a jednostavno čekanje i bojazan fragmentarnosti ne dovodi do daljnjih znanstvenih spoznaja. Stoga su redovna istraživanja zaista okrunjena uspjesima. Zato, da bi izlaganja bila što razumljivija, slijede kratki sadržaji koji će biti čitatelju od koristi. Ljudska civilizacija i kulture pojedinih naroda uključuju i zdravstvenu kulturu tih naroda, stoga nema integralne povijesti bez povijesti medicine koja je u biti komponenta opće povijesnice. Univerzalnost znanja podrazumijeva poznavanje povijesti ljudskog roda, a u tu povijest spada i poznavanje zdravstvene kulture na široj razini.

Zbog toga je autor ovog djela koncipirao svoj rad na integraciji mnogih povijesno-medicinskih činjenica jednog manjeg geografskog područja koje bi same, odvojene od ostalih svjetskih zbivanja, bile krnje i nedovoljno razumljive. Stoga je opisana Istra i Istrani u toj mjeri koliko je potrebno da se dobije određena primjerena povijesna slika, s namjerom da cjelokupna građa bude lakše shvaćena. Čovječanstvo se od iskona brinulo za svoje zdravlje, borilo se protiv bolesti, podlijegalo epidemijama u svim dijelovima svijeta, prije pisane povijesti, pa je to dalo inspiraciju za naslov ovog djela - Povijest medicine u Južnoj Istri u okviru svjetskih zbivanja.

Hrvatska Istra čini na zapadu oko 8% teritorija Republike Hrvatske, na prijelazu između Alpa i Dinarida, i upravo blizina tih dvaju sustava uvjetuje različitost klimatskih prilika, što ima određeni zdravstveni značaj. Najstarije pisane vijesti o Istri i Istranima dolaze od grčkih pisaca među kojima istaknuto mjesto zauzima Hekatej Milećanin, ali potom i drugi grčki i rimski povjesničari. Najstarija medicina prapovijesnih naroda temeljila se na iskustvu, magiji i religiji. Prikazane su medicinske osnove iz starog Egipta i Mezopotamije, staroindijske, starokineske i starožidovske medicine, kao i medicina "Novog kontinenta": Asteka, Inka i Maja. Naukovanja grčke i rimske medicine imale su svakako snažniji utjecaj na europsko zdravstvo.

Religiozni redovi srednjeg vijeka imali su značajan medicinski utjecaj na ovom području, pa su opisane neke od tih institucija i njihova djelovanja. Opisane su, odnosno sabrane u jednu skladnu formu najpoznatije epidemijske bolesti koje su harale na ovom podneblju, te bolničke i sanitetske institucije starijeg i novijeg doba, kao i brojni medicinski autoriteti. Pri tome se poštovao određeni kronološki red događaja i, kako bi bilo zanimljivije i poučnije za čitatelja, medicinska su se pitanja često razmatrala u kontekstu društvenih zbivanja i u svjetlu dijagnostike, etiologije, patogeneze i liječenja.

U ovoj knjizi pored naslova na hrvatskom jeziku pridodan je i onaj na latinskom zbog toga, jer se u štivu na više mjesta nalaze pasusi na tom jeziku. Historičarima je dakako poznat latinski jezik, ali i hrvatskoj kulturnoj javnosti.

Osim toga danas se u nas u svim srednjim školama, a ne samo u gimnazijama, uči latinski jezik, pa bi ovo moglo imati i određeni didaktički učinak. Glagoljica, kao osobito i drevno hrvatsko pismo (uglata ili kutna forma, pa i kurziv) u Istri se održala jedno tisućljeće i na toj su se grafiji pisali mnogi povijesni dokumenti i podaci, te joj stoga povijesničari trebaju dati ono mjesto koje joj pripada, iako ona danas nije u dnevnoj uporabi.

Godine 1996. Opća je bolnica u Puli navršila sto godina svojeg postojanja, pa je ta obljetnica je pobudila u meni želju da i ovo djelo zabilježi taj događaj. Vrijedno je spomenuti da je iste godine i drevna Pula proslavila 3000 godina svog postojanja. Da bi djelo bilo razumljivije i zanimljivije, dokumentirano je mnogim slikama vlastitim i posuđenim iz znanstvenih razloga i uz osobnu zahvalnost autorima.

EPIDEMIJE MALARIJE

Malarija je skupno ime za epidemijske kronične bolesti koje uzrokuju protozoi (praživotinje) roda Plasmodium, a prenose ga ženke komaraca vrste anofelesa (Anopheles). Klinički je bolest označena periodičnim napadajima groznice, zatim splenomegalijom i anemijom. Tri vrste malaričnih parazita imaju isti ritam razvitka u krvi pacijenta (48 sati) - to su Plasmodium vivax, ovale i falciparum koji uzrokuju tercijanu malariju, a samo Plasmodium malariae uzrokuje kvartanu malariju (72 sata) pa shodno tome nastupaju i klinički simptomi. S obzirom na svoju karakterističnu kliničku sliku i sezonski nastup, malarija je bila davno poznata svim kulturnim narodima Sredozemlja i Azije. Ovoj se bolesti pripisivalo demonsko porijeklo sve do Hipokrata. Rimljani su štovali božicu Febris (Dea Febris) koja je upravljala tercijanom i kvartanom. Cicero i Seneca javljali su o groznicama koje su vladale pokraj Rima; Terrentius Varro tumačio je i preporučao da se treba kloniti močvarnih zemljišta ("Rerum Rusticarum"), jer se, prilikom isparavanja ustajale vode, dižu u zrak neke sitne životinje ("animalia quaedam minuta") koje potom uzrokuju bolest.

Anopheles

Početkom osamnaestog stoljeća Lancisi piše djelo "De noxiis paludum effluviis eorumque remediis"), u kojemu tvrdi da malariju prenose na čovjeka komarci. Kinin je postao sredstvo liječenja ove bolesti u osamnaestom stoljeću, premda su kore kininovca poznavali već mnogo ranije indijanski vračevi iz Ekvadora. Već su Grci primjenjivali drenažu močvara. Rimljani su također pridavali veliki značaj asanacijskim radovima močvarnih zemljišta, doduše te su mjere izvodili uglavnom oko Rima. A. Fortis u svom putovanju "Viaggio in Dalmazia" (1777) opisuje obranu od komaraca kod hrvatskih sela oko ušća Neretve. U devetnaestom stoljeću u Arrow Rock-u (Missouri) primjenjivala se kininizacija u naseljima. Godine 1899. uvode se u Sierra Leone larvicidi (petrolej, nafta i drugo) protiv anofelesa, a potom i sredstva protiv odraslih komaraca otkrićem Pyretruma (buhač), a tek 1939-1940. godine uvode se i kontaktni sintetski insekticidi tipa diklor-difenil-trikloretan (DDT). DDT je bio odličan insekticid i protiv ušljivosti u suzbijanju tifusa ekzantematikusa, ali, budući se klorirani insekticidi slabo ili nikako ne razgrađuju, oni su danas isključeni iz upotrebe i ustupili su mjesto drugim preparatima (pripravci organofosfata).

Osobito teški zdravstveni problemi su bili u Južnoj Istri u svezi s epidemijama malarije i one su predstavljale i velike preokupacije javnom zdravstvu i liječnicima. Provodile su se tad poznate preventivne mjere protiv te bolesti, u prvom redu isušivanje močvarnih zemljišta, postavljanje mreža na prozore i slično. Tražila se poboljšana ventilacija gradova, pa su se ukidali gradski visoki zidovi, koji više i nisu bili interesantni u obrambenom pogledu, kao i čišćenje gradskih prostora. U borbi protiv malarične infekcije istaknuo se provincijski protoliječnik Ignacij Lotti iz Kopra. Premda tom liječniku, na tako visokom zdravstvenom položaju, nije bio jasan pravi uzrok malarične bolesti, on je poduzeo neke mjere u higijenskom i sanitarnom pogledu u Istri i u Puli. Lotti je naime smatrao da je malarija ("mala salute") uzrokovana pomanjkanjem zdrave vode i da je ovisna o načinu mljevenja pšenice, odnosno o procesu upotrebe tehnike mljevenja. Žrvnjevi mekog kamena, prilikom trenja, otpuštali bi sitnu kamenu prašinu i tako kontaminirali brašno, koje bi, potom, imalo neki štetni učinak pri konzumiranju te hrane u smislu ove bolesti.

Dolaskom austrijskih vlasti u Istri pojaviše se i određena obećanja o poboljšanju gospodarskih prilika, ali i zdravstvenih. Doktor Josip Arduino je godine 1798. prezentirao opširno izvješće o uzrocima malaričnih infekcija. To je izvješće prihvatila austrijska vlada i uputila doktora Vincenta Benini-a u inspekciju u Pulu. Benini je potvrdio da su predložene sanitarne mjere svrsishodne kako bi se doveo zdrav zrak u grad, ali, u prvom redu, trebalo je isušiti močvarno tlo Velike Poljane (Livade) na istočnom dijelu Pule, uz Medulinsku ulicu.

No, za ovaj radni pothvat nije bilo novaca. U to je vrijeme ovdje djelovao kirurg-ranarnik Andrea Lazzarini, koji je, pored tog svog zvanja, bio i orguljaš u Samostanu franjevaca. Početkom devetnaestog stoljeća zdravstvene su prilike u Puli bile još uvijek skromne. Epidemija malarije je bila prisutna i dalje zbog toga je u Puli oboljelo od ove zaraze dvije trećine vojnika stacioniranih ovdje, pa ih je trebalo premjestiti na liječenje u vojnu bolnicu u Vodnjan. U svrhu poboljšanja čistoće zraka, gradske su vlasti odlučile premjestiti gradsko groblje i zatvoriti podzemne hodnike iz kojih se vadio kremeni pijesak, jer se tumačilo da su oni izvori otrovnih plinova, Odluka o preseljenju pulskog groblja, uz stolnu crkvu, kojega je prema moru dijelio visoki zid, donešena je 1846. godine. Novo gradsko grobaljsko mjesto odabrano je na sjevernom dijelu grada, na brdu Giro (Monte Ghiro, Brdo puhova), pa se na tom mjestu moglo sahranjivati pokojnike od 1848. godine. Nasljednici pokojnika sahranjenih uz katedralu mogli su koštane ostatke svojih premjestiti na novo groblje poslije deset godina od prvog pokopa.

Interesantno je spomenuti činjenicu, iako je to bilo već davno obećano (1857. i 1764. godine), da su se 1868. godine, konačno, počela isušivati močvarna zemljišta u Puli o trošku države, što je stajalo oko 60.000 forinti, a to je predstavljalo pozamašnu svotu novaca. Ova melioracija zemljišta dovršena je 1870. godine. Prosušivanje močvarnog tla spadalo je u značajnu preventivnu akciju u suzbijanju bolesti malarije, iako to nije bilo dostatno da se malarija odstrani. Melioracija Velike i Male Livade, koje su se nalazile uz Medulinsku i Premantursku cestu i na mjestu današnje gradske tržnice u Puli, smatrala se akcija prioritetnog značenja, te je još 1639. godine mletački povjerenik, pregledavajući položaj grada Pule, bio dao žalosno izvješće u kojemu je stajalo da je u Puli vladala sparina i smrad s vlagom koja je davala utisak kloake (Bazala, 1978). Oko Pule i u dolini Vintijana - Vinkurana, na mostu kod Vodnjanske i Šijanske ceste ("Most smrti") ležala su močvarna mjesta. Stoga oko Pule vodena je masa, za vrijeme kišnih dana, a to znači nekoliko mjeseci godišnje, prema procjeni austrijskih vlasti, obuhvaćala oko 175.000 hvati. To navodi i Mate Balota u knjizi "Puna je Pula". Ovome ne treba mnogo komentara da se dokazuje velika mogućnost razvitka mnogobrojnih rojeva komaraca, pa i prijenosnika malarije.

Epidemije ove bolesti su bile prisutne i na otocima uz istarsko kopno, pa tako i na Brijunima, na Brijunskom arhipelagu. S obzirom da se upravo na otoku Brijuni vršila jedna od energičnih akcija suzbijanja epidemija, vrijedno je to i opisati. Otoke Brijuni kupio je Paul Kupelwieser 1893. godine. Novi vlasnik Brijuna, austrijski industrijalac u čeliku iz Merana, ulagao je napore da suzbije malaričnu bolest da bi uredio to područje i tu razvio ekskluzivni turizam. Kupelwieserova sanacijska nastojanja trajala su punih osam godina (1893-1901), ali ne mogavši riješiti problem epidemije i sjetivši se novinarske bilješke da su u Grosettu kraj Rima Robert Koch sa svojim suradnicima uspješno suzbili ovu zaraznu bolest, Kupelwieser se pismeno obratio ovom njemačkom bakteriologu sa zamolbom bi li bi mu bilo ugodno provesti istraživanja na Brijunima. Robert Koch je prihvatio poziv i odmah šalje na Brijune upravitelja svog znanstvenog odjela Instituta za infektivne bolesti u Berlinu doktora Froscha i njegovog asistenta doktora Elsnera da izvide mogućnosti istraživanja na otoku. Dobivši povoljne vijesti s Brijuna, osam dana nakon dolaska svojih asistenata, stiže na otok i sam Robert Koch i tu boravi osam dana u istraživanju i davanju uputa o istraživanju. Robert Koch (1843-1910) zaista je poznata ličnost u povijesti medicine. Podsjetimo se da promoviran u G"ttingenu i da je kao mlad liječnik službovao u Hamburgu, Hannoveru, Poznanu i drugdje. U njegovom laboratoriju središnje je mjesto zauzimao mikroskop.

Prof. Dr. Robert Koch (1843-1910) je kao bakteriolog boravio je u mnogim zemljama Europe, Afrike, Azije (Indija) i tamo proučavao trbušni tifus, kugu, koleru, tuberkulozu, malariju i druge zarazne bolesti. Vodio je Laboratorij Imperijalnog ureda za higijenu Berlinskog sveučilišta (1885); imenovan je za profesora na Katedri za higijenu Berlinskog sveučilišta (1885); otkriva tuberkulin 1891. godine, za koji se mislilo da bi mogao biti lijek protiv tuberkuloze; utemeljuje veliki Institut za zarazne bolesti i postaje njegov prvi ravnatelj.

Robert Koch

Prof. Dr. Robert Koch

Godine 1882. pronalazi uzročnika tuberkuloze - Mycobacterium tuberculosis, nazvan Kochov bacil, a 1883. godine pronalazi uzročnika kolere - Vibrio comma, kako ga je on nazvao. Opisao je Koch i spore bacila bedrenice. Zbog uspješnih istraživanja na polju tuberkuloze, godine 1905. dodijeljna je Robertu Kochu Nobelova nagrada za medicinu.

Koch-ov mikroskop

Mikroskop Dr. Roberta Kocha - Briuni, Muzej

Prema Kochovu planu za eradikaciju malarije na Brijunskim otocima bilo je potrebno razdoblje od jedne godine (1901). Prema njegovoj znanstvenoj i radnoj hipotezi otočje je trebalo osloboditi akutne i kronične malarije i potom metodu liječenja prenijeti i na istarsko kopno i na otoke Cres i Lošinj. Sistematskim mikroskopskim pregledima kod cjelokupnog stanovništva, 200 do 300 osoba, otkriveno je: 20 slučajeva malarije tropike, 20 slučajeva malarije tercijane, i jedan slučaj malarije kvartane (tako je navedeno u izvješću). Prema tome kod odraslih stanovnika Brijuna 41 osoba je bila inficirana, a kod djece od pola do deset godina starosti pronađeno je četvero bolesnih. Zaključeno je, dakle, da je na Brijunima bolovalo od akutne i kronične malarije 22% cjelokupnog stanovništva.

Pronađen je veoma velik broj komaraca prenositelja bolesti i to anofelesa, ali još nekih, doduše u manjem broju, annularis i nemoroza, koji slabije napadaju. U zaostaloj vodi u posudama s kišnicom nalazilo se veliko mnoštvo jajašaca, larvi i ličinka tih komaraca. U jezerima i cisternama s ribicama (gambuzije) nisu pronađena jajašca niti larve komaraca. Izuzetak je bila samo jedna lokva gdje nije bilo spomenutih ribica. Primjećeno je da spolno množenje nametnika u komarcima dolazi samo pri višim temperaturama zraka, od 20 stupnjeva Celsiusa pa na više. Kininizacijom i ostalim preventivnim mjerama postiglo se izlječenje bolesnika kako je bilo predviđeno. Upotrebljavao se Chininum muriaticum u hostijama od 1 i 0,5 grama. Lijek se uzimao s vodom ili kod djece sa sirupom od malina, ali s dodatkom od pet kapi otopine solne kiseline, jer se kinin kao lužina nije topio u vodi, a njegove soli, kloridi i sulfati, dobro su topivi.

Interesantni su opisi nametnika, kako su ih vidjeli istraživači na Brijunima . Kod malarije tropike (uzročnik: Plasmodium falciparum), u akutnom stadiju, paraziti su promjenljive veličine, glavati, okrugli i ulaze u eritrocite, a najsitniji su u tijeku vrućice, čija krivulja pokazuje dva vrha i traje 30 do 36 sati. Nakon tog drugog vrha krivulje temperatura tijela bolesnika pada ispod 37 stupnjeva C, a to bi bio trenutak pogodni za davanje 2 grama kinina. Zatim sljedećeg se jutra primjenjuju opet 2 grama lijeka, a potom tri uzastopna dana po jedan gram. Prema tome, u pet uzastopnih dana pacijent, koji je bolovao od akutne tropike, dobio je ukupno 7 grama kinina. Zatim petog i šestog dana, od posljednjeg dana uzimanja lijeka, uzimao je ponovno još po jedan gram kinina, a onda još sljedeći mjesec sedmi i osmi dan po 1 gram lijeka. Svega dakle u ovom tretiranju bilo je primjenjeno 11 grama lijeka. Kod ljudi koji su bolovali pak od kronične infekcije malarije tropike (mikroskopska je slika u gustoj kapi krvi pokazivala polumjesečaste parazite pigmentirane površine) pri liječenju smanjilo se onih 7 grama kinina, koje se davalo kod akutnog napada, i primjenjivala se terapija samo od 4 grama po istoj opisanoj shemi. Liječenje kronične malarije je dakako potrebno da se, u slučaju uboda komarca, zaraza ne širi (spolno sazrijevanje parazita u komarcu). Kod malarije tercijane nametnici (uzročnik: Plasmodium vivax ili ovale) se razvijaju u povećanim crvenim krvnim tjelešcima posve nepravilnog oblika (oblici prstena). Krivulja vrućice nastupa svaki treći dan sa strmim usponima u razmacima od osam do deset sati - međuvremeno tjelesna je temperatura normalna. Kod dvostruke tercijane vrućice, druga (superponirana) vrućica upada u dane kad bi temperatura trebala biti normalna, pa tako napadaji dolaze svakodnevno - malaria quotidiana.

U akutnom stadiju liječenje je provedeno ovako: 1 gram kinina šest do osam sati prije očekivanog napadaja, potom slijedeća dva dana po 1 gram ujutro i uzastopna tri mjeseca osmi i deveti dan ujutro po 1 gram lijeka. Kod malarije kvartane paraziti (uzročnik: Plasmodium malariae) su slični onima tercijane, ali u prosjeku manji i sa crtama poput uske trake preko napadnutih eritrocita. Liječenje se primjenjuje po 3 grama kinina tri uzastopna dana u osmodnevnim razmacima za vrijeme tri mjeseca. Malarija kvartana može nastupiti i kao dvostruka i kao trostruka (to su superponirane infekcije). U kroničnom stadiju i u malarije tercijane, kvartane i tropike javljaju se polumjeseci (oblici parazita), koji se mogu potom razvijati u komarca, pa je stoga potrebna terapija u kurativnom i preventivnom smislu. Kako vidimo, antimalarična terapija kakvu je provodio profesor Koch bila je, prema opisanim dozama, vrlo snažna i graničila je s toksičnim dozama, jer se smatra da je dnevna doza iznad 2 grama već toksična, a 15 do 20 grama letalna.

S Brijuna otkrivanje malarije proširilo se i na kopno. U Fažani su pregledana mala djeca. Doktor Bolmaniiga priopćio je da je oko 30% stanovništva u Puli bolovalo od malarične infekcije. Eradikacija malarične bolesti i u Puli i njenoj okolini sastojala se u kininizaciji i u mjerama koje su skraćivale život komaraca, (prijenosnika parazita) koji su ulazili u čovjekov ekološki krug (sanacija močvarnih područja, gambuzije, mreže na prozorima, inkticidi i drugo). U literaturi su opisani slučajevi otrovanja kininom kod djece. Najčešće se radilo o tome da bi djeca zbog nedovoljne pozornosti roditelja došla do tableta, pa se tako otrovala.

Doktor M. Gioseffi je opisao slučaj trovanja kod djeteta od 18 mjeseci i naveo još nekoliko sličnih slučajeva koje je sakupio iz literature. Fatalni slučajevi u djece do pet godina starosti bili su uzrokovani dozama od 1,60 do 5 grama kinina, bilo da je lijek primljen najedanput ili svakodnevno uzastopno u manjim dozama. Djeca ispod pet godina su bila očito u rizičnom položaju, pa i zbog toga, jer su u njih malarične infekcije bile ponekad i nezapažene ili se bolesnici nisu vodili kod liječnika, a djeca imaju često napadaje povišene tjelesne temperature. Međutim nisu dakako sva akutna febrilna stanja, koja se pojavljuju u srpnju i kolovozu, bila malarične naravi, ističe M. Gioseffi , jer su mogli biti izazvani gastrointestinalnim smetnjama, i trebali su jednostavno dijetetski režim i ne tretiranje kininom. Nije bilo rijetko da su u statistikama neka febrilna stanja bila smatrana malaričnim, to u biti nisu bila. Kod ovakovih slučajeva i ponovljene pretrage krvi na plazmodij bile su negativne. Gioseffi opisuje slučajeve koji pokazuju kliničku sliku sličnu malariji: visoka tjelesna temperatura do 40C, groznica, hiperemija lica, obložen jezik, anoreksija (odbijanje hrane), foetor ex ore (zadah iz ustiju), bolovi u mišićima i kostima, općenita slabost pa čak i delirij, slezena u granicama normale, analiza urina uredna i ozdravljenje je nastupilo za 2-3 dana bez primjene kinina. Ovakove epidemijske infekcije su bile česte u Puli i u Južnoj Istri. Taj sindrom bolesti spominjao je i opisivao Jilek još 1881. godine i drugi.

Gioseffi

Doktor M. Gioseffi

Pomišljalo se na endemske ljetne infekcije koje prenose sitni insekti nazvani papatači. Jasna je, međutim, važnost mikroskopskog pregleda krvi da bi se razlučila akutna febrilna stanja koja se označavaju generičkim imenom "ljetne groznice" (Sommerfieber) od pravih malaričnih infekcija. U istom članku (str.6-7) Gioseffi opisuje slučaj perniciozne malarične infekcije u Istri kod kojega se nalazio Plazmodij u krvi slezene, u kapilarama mozga i u koštanoj srži, melanoza jetre. Godine 1901-1903. objavljen je statistički prikaz Višeg Sanitarnog Savjeta: "Osterreichisches Sanitaetswesen 1905" o letalitetu zbog malarije u Istri ovako kako je prikazano na tabeli.

I ova statistika pokazuje da je Pula i njena okolica bila zaista ugrožena od malarične infekcije, pa doktor Gioseffi zaključuje da bi trebalo obvezno prijavljivati slučajeve malarične infekcije, kako se to radilo u Njemačkoj, u Holandiji i drugdje. Praktični liječnici bi trebali slati uzorke krvi na pregled od svih febrilnih bolesnika u neku državnu stanicu ili higijenski provincijski institut, jer na temelju tih pregleda bi se mogla formirati jedna epidemiološka studija o malariji u Istri, ali se to dotad tako nije radilo. Tek nakon sistematskih mikroskopskih pregleda krvi, na temelju ozbiljne prijave sa svih mjesta, mogla bi se dobiti distribucija bolesti i širenje malarične infekcije u Istri. Međutim, tad se mislilo pretežno na izgradnju ratne luke i na vojna utvrđenja Pule i njene okolice. Samo na temelju dragocjene statističke obrade moglo se elaborirati projekte s više energije, pouzdanja i ustrajnosti u borbi protiv ove infekcije, koja endemski dominira u regiji .

U biti kinin, kao antimalarično sredstvo, djeluje na parazite u krvi kod svih triju vrsta malarije (tropike, tercijane vivax i kvartane) ali nema učinka na tkivne parazite (parazite u jetri, na primjer). Stoga ovaj lijek, koji se vrlo dobro primjenjivao u liječenju malarične infekcije u povijesti, nije pravi odnosno apsolutni kauzalni profilaktik i teoretski ne može sam proizvesti izliječenje kod malarija falciparum (tropike), ali je upravo kinin vrlo pogodan lijek, u obliku tableta ili injekcija, u akutnom stanju kod P. falciparum rezistentnog na klorokin.

Nadalje, ovaj lijek djeluje na spolne forme (gametocite) Plasmodii malariae i Plasmodii vivacis, ali ne i na gametocite Plasmodii falcipari (tropika). Prema tome kinin je odlično sredstvo za liječenje simptoma akutnog napada bolesti, jer dobro djeluje na razini krvi.

Istraživanjem i liječenjem malarije u Puli i okolini bavio se i doktor Bernardo Schiavuzzi, rodom iz Pirana, koji je doselio u Pulu 1894. godine i tu radio i boravio do svoje smrti (27. travnja 1929. godine). Schiavuzzi je 1908. godine istraživao malariju na rtu Marlere kraj Ližnjana u obitelji svjetioničara. Naime, svjetioničar Frolja i njegova obitelj bolovali su od malarije i zbog toga je Carska i kraljevska (C.k.) Pomorska oblast u Trstu odlučila sanirati tu infekciju, ocijenivši zdravlje i rad svjetioničara neophodnim za sigurnost noćnog pomorskog saobraćaja oko rta Južne Istre. Obitelj Frolja je oboljela od groznica ubrzo nakon dolaska u Marleru. Već prvih dana kolovoza 1907. godine, zapravo već nakon prvog ili drugog tjedna po dolasku, kćerka je Ivana, sedam godina stara, dobila vrućicu. Jedan po jedan i ostali su članovi obitelji oboljeli tako, da u travnju mjesecu 1908. godine svi su patili od groznica. Uzimali su sredstva za čišćenje, koja im nisu pomogla. Doktor Schiavuzzi po nalogu C.-k. Obalne Oblasti u svibnju mjesecu 1908. godine posjetio je obitelj Frolja i pronašao da njeni članovi poboljevaju od groznica i kod njih pronašao više ili manje povećanu jetru. Svima je uzeo krv za pregled i krvna analiza (gusta kap) pokazala je da su dvoje njih bez parazita, a tri ostala člana obitelji su bila inficirana kvartanom, te dvoje su bili zaraženi tercijanom, kako stoji u izvješću. Liječenje je počelo u svibnju 1908. godine po Kochovoj metodi kininizacijom i završeno je 31. listopada iste godine. Za to vrijeme bilo je kraćih epizoda vrućice. Poslije terapije izvršen je kontrolni pregled krvi na parazite kod svih pacijenata i ustanovljen je negativni nalaz pretraga kod svih, osim kod malodobne Antonije, kod koje je pronađen još odrasli parazit tercijane i povećani eritrociti s točkastim promjenama, pa je stoga produžena kininizacija tijekom zime i na proljeće iduće godine. U liječenju je upotrebljen državni preparat kinina bez arsena i bilo je utrošeno svega 313,60 grama u tabletama od 0,50 i 0,20 grama. Liječenje je trajalo šest mjeseci i još slijedećih šest samo kod Antonije, što znači da je na svakog pacijenta utrošeno u prosjeku oko 8 do 9 grama kinina.

Doktor Schiavuzzi u svom izvješću navodi sljedeće: Svjetionik Marlera je lociran na krajnjem rtu istarskog poluotoka, a do njega se protezao prostrani mršavi pašnjak. Sam svjetionik sagrađen je na čvrstom vapnenačkom terenu, na mjestu koje je bilo na udaru vjetra sa svih strana. Sjevernije se nalazi luka Kuje, blizu koje je bila močvarna površina sa stajaćom vodom u kojoj je bio moguć razvitak anofelesa, ali ga se kod inspekcije nije pronašlo.

Na kraju pašnjaka, sjeverno, nalazio se šumarak niskog rasta (makija). Ventilacija cijelog područja bila je vrlo dobra. Svjetionik je zaklonjen s kopna zbog prirodne elevacije zemljišta, a i noćno osvjetljavajući uređaj okrenut je prema moru, pa je teško bilo predpostaviti da bi anofelesi, umnoženi podalje, mogli dolijetati primamljeni umjetnim svjetlom.

Schiavuzzi je također izvršio inspekciju u kući i oko nje u namjeri pronalaženja komaraca, sjetivši se nalaza iz 1899. godine u kolovozu kad ih je tu pronalazio. Tada su bili prisutni rojevi komaraca koji su, po pričanju ranijih stanovnika, navečer napadali i zadavali ubode s jakim pečenjem i na tim mjestima na koži stvarale bi se sitne gnojice, pa iza toga bi se pojavila i groznica. Daljnji epidemiološki uviđaj nije pokazao prisutnost komaraca niti onda kad je istraživač pročešljao okolnu travu s mrežom sitnih očica. Odsutnost ovih prijenosnika bolesti otežala je epidemiološko tumačenje realnog stanja. Vjerojatno je da je obitelj Frolja inficirana preko ovih prijenosnika još iz 1907. godine, koji su potjerali prethodne žitelje s rta Marlere. Jaka zima potom 1907/ 1908. uvjetovala je nestanak komaraca, ali je kronična malarija ostala.

Preventivna preporuka doktora Schiavuzzi-a je bila da se na svim prozorima postave metalne mreže protiv insekata kako oni, dolazeći iz udaljenih mjesta (Kuje), ne bi bili potencijalni prenositelji malarične infekcije. C.-k. Pomorska Oblast iz Trsta je, na temelju toga, naredila postavljanje spomenutih metalnih mreža, što se imalo izvršiti u mjesecima svibanj - studeni. U mjesecu srpnju 1908. godine svjetioničar iz Marlere informirao je doktora Schiavuzzi-a o nakupljanju velikog broja nekih sitnih komaraca koji su ulazili u spavaće sobe. Schiavuzzi je sakupio nekoliko primjeraka tih insekata i poslao ih u Upravu C.-k. Muzeja za povijest prirodoslovlja u Beč, te potom dobio odgovor od prof. Rebela da se radilo o vrsti Phlebotomusa (Phlebotomus pappataci) koji spadaju u rod kulcidida. Prema navodima doktora Schiavuzzi-a, ovi su insekti otjerani od jakih mirisa krizantema. Ovu činjenicu tad nisu znali protumačiti, danas, međutim, znamo da se radilo o insektifugalnom djelovanju mirisa krizantema - i buhač spada u rod divljih krizantema, a on može biti repelent (miris) i insekticid (prašak, otopine).

Malarija je bila zaista golema nesreća za Istru u zdravstvenom, demografskom, gospodarskom i u svakojakom pogledu, a za to ima mnogo primjera. Glib i kal oko rijeke Raše i Pazinčice stvarali su dobre uvjete za razmnažanje komaraca. Uz nekadašnje korito Pazinčice zadržavale su se lokvice stajaće vode, osobito u jesenskom i zimskom periodu. Dok je rijeka tekla po površini, ona je u limskoj dolini blizu Kanfanara dijelila dva grada, koji su i po tome dobili ime - Dvigrad (Dvograd, Due Castelli). Koncem sedamnaestog stoljeća, poslije poniranja te rijeke u krško podzemlje, u njenom su se prosušenom koritu (vlaga) razvijala legla komaraca, vektori potencijalne malarične infekcije. Kao posljedica svih tih čimbenika, u Dvigradu je zavladala užasna malarija. Već ranije izmučeni raznim boleštinama, preživjeli stanovnici tog mjesta također desetkovani epidemijom kuge, godine 1714. napustili su "ukleto" mjesto Dvigrada i prebjegli u Kanfanar. Interesantno je da je još u godinama 1916. - 1918. pregledavana krv na malariju na populaciji područja Istre (kopna) i otoka Lošinja i Cresa kod 13.448 osoba i pronađena je 3.331 bolesna osoba i to od: m. tercijane 718 (5,34%), m. kvartane 1.515 (11,27%) i m. tropice 1.098 (8,16%), osoba. Znači da je za vrijeme drugog svjetskog rata na širem području Istre pobolijevalo od malarije oko 24% cjelokupnog stanovništva.

Ovakvih žalosnih primjera epidemija malarija ima još u Istri, ali i u svijetu, stoga se neminovno postavlja pitanje: prijeti li još ta bolest? Danas u Europi praktički se zanemarila ugroženost od malarične infekcije. Poznata je međutim činjenica da se putnici mogu inficirati na putovanju ili proputovanju kroz tropske i subtropske zemlje, gdje je bolest prisutna. čak i kod kratkotrajnog boravka u zračnim lukama putnik se može inficirati uzročnikom malarije i da, nakon dva tjedna ili više, umire negdje u Europi ili Sjevernoj Americi (Malaria tropica).

Poznat je slučaj biciklističkog prvaka Fausta Coppi-a (1919-1960), koji je, nakon nekog safarija u Africi, podlegao infekciji malarije u Rimu. Interesantan je podatak koji govori da je 1971. godine oko 5000 Europljana bolovalo od malarije (veći broj tih slučajeva otpada na Engleze i ćpanjolce). Oveći broj importirane malarije odnosi se na tropsku vrstu ("maligna, falciparum malarija").

U Puli u novije doba bilo je, između 1968. do 1982. godine, hospitalizirano na Zaraznom odjelu Medicinskog centra, osam oboljelih od malarije: sedam muškaraca i jedna žena u životnoj dobi od 20 do 43 godine starosti. Trojica su bili pomorci, tri radnika i jedna studentica. Ovi su pacijenti dulje ili kraće boravili u: Tanzaniji, Etiopiji, Gani, Gabonu i Keniji. ćest bolesnika bili su Hrvati, jedan Indijanac na proputovanju, i jedna Holanđanka kao turistica u Poreču. Zajednička karakteristika svih bolesnika bila je da nisu redovito uzimali antimalaričnu prevenciju, iako su boravili u malaričnim predjelima. Uputne dijagnoze bile su većinom Typhus abdominalis, dok se nije pregledala periferna krv (gusta kap). U ovih lučajeva pronađena je malarija tropica i tercijana u omjeru 50 : 50 %. Niti u jednom slučaju nisu primjenjeni kininski preparati nego: kimokin, primakin, klorokin, resohin. Postoji mogućnost inficiranja ljudi malarijom zbog sve tješnijih gospodarskih, turističkih i diplomatskih veza s nerazvijenim zemljama tropa i subtropa.

Kod nas ima mnogo komaraca, a među njima, vjerojatno, i anofelesa, pa zaista vreba opasnost malarične infekcije, iako danas u Hrvatskoj nema te bolesti, ako zanemarimo importirane rijetke slučajeve bolesti. Ako bismo željeli definirati virulentnost malarične infekcije, od koje u svijetu boluje oko 200 milijuna ljudi, valjalo bi općenito reći: Plasmodium vivax (rjeđe ovale), izaziva nešto "blažu" tercijanu; Plasmodium malariae uzrokuje kvartanu; Plasmodium falciparum izaziva malignu vrstu bolesti, po nastupu atipičnu tercijanu, koja se manifestira hiperpireksijom, akutnim cerebralnim simptomima i komom, te akutnim zatajivanjem bubrežne funkcije. Opisane su smrtonosne komplikacije (maligne) tropske malarije na temelju 25 umrlih (u Njemačkoj i Austriji) prema navodima R. Horstmann-a i suradnika. Smrt je nastupala između 4. i 25. dana nakon početka bolesti sa sljedećim znakovima: poremećaji vode i elektrolita, akutna renalna insuficijencija, moždani edem, mikrohemoragije, plućni edem, respiratorna insuficijencija, miokarditis i hepatocelularne lezije. Ovaj se opis odnosi na akutne oblike bolesti, kod kroničnih formi tijek bolesti je drugačiji.

U svrhu jasnoće patogeneze infekcije malarije, koja je zadala velikih zdravstvenih i gospodarskih teškoća istarskom stanovništvu, neće biti na odmet da se još jednom opiše odnosno (riječima) prati razvojni ciklus (na primjer) Plasmodiuma vivaxa. Infekcija u čovjeka počinje kad su sporozoiti (uzročnici) injicirani u krv domaćina od komarca Anofelesa (Anopheles). To je stadij infekcije. Ovi sporozoiti migriraju u jetru i ulaze u jetrene stanice (hepatocite), pa se razvijaju u schizonte koji prelaze u invazivnu formu parazita - merazoite. Neki merazoiti potom ulaze u crvena krvna tjelešca (eritrocite), a neki sporozoiti ostaju u jetri u latentnoj fazi - ipnozoiti. Ipnozoiti mogu kasnije, pa i nakon više mjeseci, prijeći u schizonte i merozoite, te ulaziti u krv domaćina. Dr. Mauro Gioseffi (1879-1951) U eritrocitima paraziti rastu i postaju trofozoiti i potom eritrocitni schizonti i napadaju druge zdrave stanice u krvi. Iz pojedinih eritrocita, kod prsnuća, oslobađaju se od 12 do 24 merazoita. Neki od ovih merazoita postaju gametociti i, progutani od komarca pri hranjenju s čovjekovom krvi, prelaze u crijevu komarca u zigote. Ove pak, kao ookineti, pokretne stanice, invadiraju slinovnice u komarca i mogu biti sukcesivno injicirani u domaćina-čovjeka, kad se prijenosnici hrane. Kod rupture eritrocita, shizonti se oslobađaju, ali nastupa i groznica (dijagnostički stadij bolesti), a to se događa svakih 48 sati kod P. falciparum, P. vivax i P. ovale (malarija tercijana), a svakih 72 sata kod P. malarije (malarija kvartana).

Još dvadesetih godina ovog (XX) stoljeća terapija malarije započinjala se injekcijama kinina - Chininum bimuriaticum - u dozi od 0,50 grama, kako opisuje profesor Fran Mihaljević, endovenski, obično razblažen u 20 ml fiziloške otopine, kasnije se injekcija aplicirala samo intramuskularno - kinin urethan. Ovakva primjena nije bila osobito prihvaćena od liječnika zbog bojazni srčanog oštećenja (kinin je toksičan za srčani mišić). Stoga potom je parenteralna primjena kinin bila napuštena i umjesto kinina, tridesetih godina ovog stoljeća, malarija se liječila atebrinom i plazmohinom.

Gledano povijesno, terapija injekcijama kinina je bila, možda, opravdana samo u slučaju maligne malarije (Plasmodium falciparum) zbog teškog i često smrtonosnog tijeka bolesti ("perniciozna tercijana"), a to znači kad se pregledom krvnog razmaza moglo dokazati masa sitnih prstenova plazmodija falciparum.

"Emerging Infections" Razbuktavanje zaraznih bolesti ... je krilatica - poruka glavnog ravnatelja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO - WHO) u povodu Svjetskog dana zdravlja 7. travnja 1997. godine U XX. stoljeću u svijetu je postignut očit napredak u sprečavanju i iskorijenjivanju zaraznih bolesti koje su u prošlosti harale svijetom, pa je zavladao optimizam lažnog osjećaja zdravstvene sigurnosti.

U mnogi se dijelovima svijeta međutim bilježi, porast zaraznih bolesti kao što su tuberkuloza, malarija, virusni hepatitis c, Ebola, hemoragična groznica, AIDS i druge, pa i bovina spongiformna encefalopatija (BSE).

Prema statističkim podacima od prije dvije godine od tuberkuloze je u svijetu umrlo 4 do 5 milijuna ljudi. U zapadnom svijetu tuberkuloza pokazuje opasnost širenja i smatra se da bi od ove bolesti na Zemlji moglo umrijeti oko 30 milijuna ljudi. Virusi i viroidi zadaju zdravstvenoj službi i znanstvenoj medicini velike dijagnostičke i terapijske probleme i o kojima je korisno nešto reći. Pored viralnih crijevnih, živčanih i drugih zaraza, u posljednjem deceniju sve se više opisuju i otkrivaju viralne bolesti čiji je progres kilinčkih simptoma veoma usporen. Zašto neki virusi izazivaju brzu kliničku sliku bolesti, a drugi sporo (polagano), još je uvijek neobjašnjeno. Čimbenici koji bi mogli objasniti ovu sporu viralnu infekciju mogli bi biti: defekt u sastavu virusa, promjena viralne antigenosti, nesvrsishodni imuni odgovor domaćina, sposobnost virusa za pritajenost ili sporost u integraciji sa staničnim genomom i, za sad, manjkavo razumijevanje načina viralne replikacije (množenja). Ti usporeni virusi napadaju parenhim (tkivo) moždanih hemisfera, nekad mali mozak, produljenu i leđnu moždinu. Neki od sporih virusa proizvode blage upalne promjene, a drugi, kroz dulji period vremena, ne izazivaju vidljivih citopatoloških promjena. Kod nekih sporih viralnih zaraza dolazi do povišenja cirkulirajućih protutijela u pacijenata, a kod drugih se ova antitijela ne mogu dokazati. Agensi sporih viralnih bolesti CNS-a dijele se na konvencionalne i nekonvencionalne virusne agense. Ovi su posljednji interesantni i zbog toga jer nisu baš dovoljno objašnjeni. Stoga jedini (prvi) proizvode sub-akutni sklerozirajući panencefalitis, progresivnu multifokalnu leukoencefalopatiju, perzistentnu viralnu infekciju u imunodeficijentnih pacijenata, temeljenu na upalnim reakcijama.

Drugi viralni neupalni agensi, međutim, proizvode slijedeće bolesti, barem koliko se danas o tome zna: Creutzfeldt-Jakobovu bolest, Kuru, Gerstmann-Straussler-Schneinker-ovu bolest s neinflamatornom neuropatološkom slikom. Proučavanjem tog nekonvencionalnog prijenosnog viralnog agensa uvidjelo se da proizvodi smrtonosne bolesti ovaca (koza) poznatom pod nazivom "scrapie disease", uzročnik toga je glikoprotein, za sad, poznat odnosno označen kao PrP 27-30 (molekularne mase 27 000 - 50 000) prion ili sitna proteinska infektivna čestica, koja je rezistentna na mnoge postupke eliminacije i koja možda modificira staničnu membranu ili nukleinsku kiselinu.

Postoje još mnoge nejasnoće u svezi s prionima, odnosno s nekonvencionalnim virusima toga tipa, koje zacijelo traže daljnja objašnjenja, istraživanja, ali se zna da se mogu prenositi sa životinje na životinju, pa vjerojatno, i na čovjeka (bolest "ludih krava" ili "mad cow disease"). Prioni, kao zarazne partikule, sastavljeni su samo od proteina i nemaju zasad dokazanu nukleinsku kiselinu. Prioni su implicirani kao uzročnici Creutzfeldt-Jakobovove bolesti kod ljudi i scrapie bolesti u ovaca i u ovih viralnih čestica dosad nije pronađena ni DNA niti RNA i prema tome ovi su agensi različiti od ostalih poznatih virusa; rezistentni su prema ultraljubičastim zrakama, toplini i kiselinama, te na formaldehide, ali bivaju inaktivirani od hipoklorita, natrijeve lužine i u autoklavu. Prionski proteini su nađeni u neinficiranim i u inficiranim stanicama, ali oni u neinficiranim (normalnim) stanicama su osjetljivi na proteazu, dok oni u bolesnim stanicama su rezistentni prema tom enzimu. Obzirom da se prionski proteini nalaze na staničnim membranama, njihovo se patogeno djelovanje može očitovati u promjenjenoj funkciji iste membrane. Upravo to što je prionski protein proizvode normalne stanice, ovo može poslužiti objašnjenju zašto ne postoji imunološki odgovor protiv tog proteina. Zbog istog razloga nema niti upalnog odgovora (upalne reakcije) u zaraženom tkivu mozga, ali je pronađena vakuolizirana ili spužvasta tkivna slika (bez upalnih stanica). Zbog toga patogeneza ovih "usporenih" bolesti kao što je Creutzfeldt-Jakobova bolest ostaje i dalje nejasna. Središnje je, zapravo, pitanje jesu li možda prioni sporedni proizvodi ovih bolesti, iako, dosad, nema alternativnog tumačenja za ovu vrst infekcije, odnosno bolesti, koja bi govorila protiv infekcioznosti priona.

Velike štete čovječanstvu u prošlosti nanijele su bakterije (kuga, kolera), protozoji (malarija), ali i virusi koji donose velika poremećenja u organizmu domaćina. Prijenos virusa od inficiranog domaćina (akutno stanje bolesti, kliconoštvo, bolesna majka na plod) na drugu osobu, osjetljivu na zarazne agense, događa se na više načina: putem aerosola (kihanje, kašljanje), fekalno-oralna kontaminacija, direktnom inokulacijom inficiranim iglama i primjenom krvnih derivata. Interesantno je da čovjek kihanjem proizvodi (izbacuje) oko dva milijuna aerosolnih sitnih čestica (oko 5 mikrona u promjeru), kod kašljanja oko 90.000, a sudbina ovih čestica ovisi o prostoru, provjetrenosti i o vlazi u ambijentu. Progutana fecesom kontaminirana hrana ili voda odgovorne su za crijevne viralne (virusne) infekcije, a ta mogućnost infekcije ovisna je o osobnoj higijeni osoblja koje priprema hranu.

Mnogi insekti prijenosnici su ovih bolesti, ali i glodavci i druge (češće divlje) životinje i ptice. Složena je ćud virusa. Oni se mogu udružiti sa specifičnim viralnim protutijelima i proizvesti imune komplekse, koji mogu pak biti uključeni u imunopatologiju domaćina. Stimulacijom B limfocita razvijaju se poliklonalna protutijela koja ne reagiraju s virusom, koji je zapravo potaknuo njihova stvaranja. Stoga, virusi mogu provoditi unakrižnu reakciju protutijela s normalnim strukturama domaćina, koje posjeduju slična mjesta (regije), kao i virusi. Ovakva vrsta autoantitijela čine imunokompleksne tvorevine koje, potom, napadaju bazalne membrane na različitim razinama (koža, bubrezi, stijenke krvnih žila) i oštećuju tkiva domaćina aktivirajući različite upalne posrednike. Ova autoantitijela mogu oštetiti: limfocite, krvne pločice, glatku muskulaturu, imunoglobuline, mijelinske proteine. Ovakvi procesi dovode domaćina u razna bolesna stanja.

* * *

Valid XHTML 1.0 Strict